svirao je blues....
..sjela je kraj njega,
lijenog i snenog,
noge prekrižila
suknja se podigla
pokazao rub čarapa,
namjera proračunata
da bi se zjenica naglo raširila,
ruka lagano pomakla,
uvukla šutnja, svukla ljutnja,
ljubit ga stala,
do daha mu nije dala,
malo je i nestašna bila
crvenu traku u igru uvela,
svirao je blues
dok zadnja čipka je pala....
pusti....
..pusti misli
da nesmetano teku
neka formiraju
samo za mene rijeku,
pa da bez mostova
brana
odlivnih kanala
brzaci huče,
struje one note
koje nisu u tebi
stvarane od juče,
ma pusti
da se čežnja razmaše
da pijemo želje,
pune su nam čaše....
analiza..
..za gimnazijskh dana
bila mi uvijek strana
pjesama analiza,
hvatala bi me baš tada neka kriza,
imala sam noćnu moru
kad je trebalo da isfuram na neku foru
crnu il jednobojnu pjesmu
i prikažem u koloru,
otkrijem sve njene nijanse
da bi misli ekipi u razredu bile jasne,
i svaki je red imao tumačenje,
jednostavno,
trebalo je napravit
pjesme svlačenje,
a čemu tog pritiska
kad autor nije htio
da bit bude otkrita,
pod nos servirana
i svaka tajanstvenost minirana,
ma čemu toliko truda
kad subjektivizam kako god stiliziran
ne bi trebao davati čuda,
a sada sama takvu sliku dajem
i nimalo se ne kajem
što ne kažem ponekad misli glasno
i što nije podosta jasno….
pohvala..
..nemam dileme
kad pohvali je vrijeme,
ne zabremza ni upitnika sto
da li je vrijedno,
nek me nešto dotakne
iz kolotečine odmakne
učini da srce zatreperi
lice ozari, izmami smiješak mali,
kad zjenice raširi
a pogled tad mi postane meki, mili,
taj znak prepoznam,
znam da leglo je nešto baš taman,
i onda jednostavno želim
pohvalom da razveselim,
a on uvijek ima pojma
i ostavlja me punu dojma....
dodirni me..
..riječima,
opij maštanjima
svojim snovima
snenim jutrima,
začaraj me njima,
želim biti zarobljena,
njihovom snagom okovana,
daj,
dodirni me riječima,
nježnim šaputanjima,
prepustit ću se spremna
tom bogatstvu znakova,
samo riječi dodira
tvog ja otvaranja....
valentinovo..
..cura prava
taj dan ne čeka,
ljubav je za nju
uvijek i za dovijeka
nešto
što se svaki dan daje,
prima sa veseljem
i nikad se ne kaje,
nešto
što u duši se ne guši
pušta da slobodno leti
nikad se ne mršti,
nešto
što osmijeh na lica stavlja
i onda kada nema slavlja
čini da se ne zaboravlja....
u pozadini..
..u pozadini
slike koju gledam,
bez dubinske analize,
nešto me smeta
nešto me grize,
što je autor
htio reći
pitanje je staro,
dal da ipak stanem
ohladim malo,
jer nisam za elaborate
lako mogu fitilj da skrate,
ali ako nije u harmoniji
logika me žulja
ne pomažu sol i papar
ni kapi vrhunskog ulja,
no vrijeme će guknut
ovako il onako
sve će se posložit
uskoro, nikako polako....
izreka..
..izreku Svako zlo za neko dobro
oduvijek sam voljela,
možda se tako tješila
no faks koji sam prvi upisala
nisam završila
tako nisam oči izgubila,
za svoju prvu ljubav
nisam se udala
sigurna sam danas
da sam dobro postupila,
posao prvi nisam prihvatila
i do danas nikad nisam požalila,
neke ljude
nikad u životu nisam upoznala
ali i za to hvala
jer valjda je sudbina znala....
trenutno..
..prazan papir,
sama bjelina
uopće me ne privlači
te blještavilosti silina,
da je bar druge boje
zaigralo bi pisalo moje,
ali ovako nekako mi se ne da
da me ta bjelina gleda,
provocira čistoćom,
dosadnom mirnoćom,
bez išta da potakne
malo slova iz glave pomakne,
ta mrvica opravdanja
zašto nema pisanja
znam da prozirno zvuči,
a istina je zapravo
da u glavi svašta buči,
isfiltrirat se ne dade
jer svaka tema
hoće da prioritet postane,
i tako od te gužve silne
sve je na čekanju
dok se pojedinačno
one ne smekšaju....
ne, nije Valentino....
..ne zove se Valentino
i ne vodi me baš u kino,
nije ni pretjerano romantičan,
zapravo,
jako je praktičan,
ofiranje mu nije jača strana
ali humor je na rasporedu
svakog dana,
ne voli kad pametujem
jer tu sam jača,
rađe i šuti
nego da moj ego nadjača,
voli da zeza, kritiku da baca,
al mene ne dira
pa nisam ja ni guska, ni raca,
sve u svemu on je meni faca,
zar bi ga i spominjala
da je bilo tko
od susjeda, trga, ureda, placa....
jednostavno..
..kad pomislim na tebe
slike tvoje
počinju ispred očiju da lebde,
vidim te u krupnom planu
u raznim situacijama u danu,
ali i detalji manji
svoj put do mene pronađu
svrate pozornost
dobrom raspoloženju pomažu,
a onda i asocijacije krenu
pa u jednom trenu
tvoje lijepe ruke
pod rukav se zavukle,
koljena dotiču
istraživački,
u bez riječi priču,
ide film dalje u zonu velikog ega,
njegovih izjava
dal, što i tko mu treba,
pretaču se riječi, emocije viču,
jednom fakinu
neizmjerno se vesele, kliču....
diplomata..
..razumna smo bića al nije o tome priča,
već tema je puno uža
urođenost što nas koči il puno pruža,
riječ je o pojmu diplomata,
potrebno je biti čovjek od zanata
ali uz to u životu treba biti i dobar diplomata,
igrač ne uvijek dobrih karata
no ugodna izgleda i britka jezika
pa je željena prilika dosta sigurna,
svatko, naime, voli kad netko razumno govori
kad stav je jasan a izgled prvoklasan,
imat takt i mjeru
ne bit nedefiniran u tom našem svemiru,
nije jednostavno dabome
i ne mora uvijek biti po tvome,
ako diplomaciju nosiš u svojoj koži
broj simpatija ti se sigurno množi....
moja slika..
..gledam mutnu Savu
lijeno se vuče
po sredini toka
pluta pruće
nisam dio te slike
i baš mi drago
moja je slika
nebo plavo
zlatna boja žita
i crte tvoga lica....
palačinke..
..palačinke pećem, osjećam se fino,
rum iz njih miriši dok pijuckam vino,
društvo dolazi sve će da ih smaže,
baš su mi dobre, a što da se laže,
bit će ih slanih onako sa sirom,
u pećnici zapečene tako da se oči otvaraju širom,
bude i slatkih, prelivene džemom od šljiva,
napravit ću i vajnšato ako netko želi
da u nečem drugom palačinka im pliva,
još samo da se presvučem
ne mogu izgledat tako
iako samo palačinke gledat će svatko,
no slijedi i poslije
kad u normalu poslože se čula
i ni tada ne želim ocjenu nula....
noć muzeja..
..zgodna ta ideja, noć muzeja,
cijeli grad nekako se zatalasa
na ulicama ljudi masa,
popunili i plavu tresku
žele nadoknadit neusvojenu naviku tešku,
u muzeje odlazit, raznim artefaktima se sladit,
ne baštinu zanemarivat, kulturu kratit,
ali nema danas toga, nije teška ni noga,
volje puno ima, nije važna čak ni klima,
društva su manja il veća
svatko nekog vuče
jer baš u tom obilasku, razgledavanju
danas se krije sreća,
a sutra je već novi dan,
hoće li ostat taj osjećaj nabrijan
pa imat snage da nešto u glavi pomakne
i na obilazak muzeja tokom godine potakne….
kazna..
..kakva mora biti kazna
da bi za učinjeni nemoral
bila učinkovita, snažna,
jel osveta pravo rješenje,
za ego sigurno je osvježenje,
istina kaže bilo bi to
u suštini izjednačenje,
no možda ignoriranje učini čudo,
al očekivat to bilo bi zaista ludo,
dal grubost riječima omekša debelu kožu
učini zaokret, promijeni osobu,
uh, ne vjerujem, vjerovat ne mogu,
a što bi rekla kakva pametna knjiga
zar je to, uz svaki trud,
ponekad izgubljena bitka....
